The rules or laws which underlie the reception of music can be more narrowly understood by examining the formation of musical ideas under the influence of nationalism. In Europe, the dominance of German models of musical thought has been traditionally contrasted with the counter-claims of folk music in the emergence of explicitly 'nationalist' programmes of art music. This contrast can be substantially abandoned in favour of a more radical understanding of how art music in Germany itself exerted a formative influence in the development of nationalist ideology. The works of Richard Wagner were particularly instrumental in this respect, partly by means of their paradigmatic subordination of all considerations to the will of the individual artwork, and partly by means of their afterlife in Nazi Germany. In Ireland, by contrast, ideologies of musical nationalism entailed a vehement repudiation of the European (and ultimately Italo-German) aesthetic of art music because of its association with colonial oppression. The verbally-dominated paradigms of music in Ireland, originating in the appropriation of indigenous melodies in the works of Thomas Moore, also served to reinforce formative images of nationalist culture. /// Temeljni odnos između uspona nacionalnih država u Europi i razvitka glazbe kao izraza političke moći može se raspoznati u propisanim napisima, operama i glazbenim dramama Richarda Wagnera. Tim odnosom odredena su neka pravila koja se čini da stoje u pozadini primalaštva glazbe u Europi od Francuske revolucije, ali su isto tako odredena i kulturnom poviješću glazbe s obzirom na književnost i druge oblike umjetnosti. U ovom se članku stavljaju u opreku utjecaj nacionalističke ideologije na primalaštvo Wagnerove glazbe u Njemačkoj i prihvaćanje i/ili odbijanje umjetničke glazbe u Irskoj s namjerom da se ispitaju neke pretpostavke o tome kako se glazbu prima i razumijeva kao estetičku pojavu u formiranju nacionalnog identiteta. Psihički raskol u njemačkoj glazbenoj imaginaciji između verbalnih modaliteta glazbenog diskursa i apstraktne inteligencije instrumentalne glazbe zacijeljen je u Wagnerovim glazbenim dramama. Premda se opera poput Lohengrina tematski bavi inkompatibilnošću između umjetničke vizije i ljudskih potreba, i njezin nastanak i kasniji život (kao u nacističkoj Njemačkoj) svjedoče o vrijednosti promatranja djela (djelomice) kao modela ljudskog ponašanja pri čemu shvaćanja osobnog, i stoga nacionalnog, samointeresa nadilaze opće dobro. Na crti R. Taruskinove analize njemačkog glazbenog nacionalizma kao izrazito rasističkog projekta, u ovom se članku pravi razlika između estetičkih zahtjeva djela kao što su Lohengrin i očevidnog barbarstva drugih glazbenih djela, urođeno nesposobnih za degradaciju kao što je Horst Wessel Lied. Wagnerova estetika njemačke umjetnosti transcendira granice glazbenog diskursa tako da njegova djela dolaze do toga da određuju njemačku senzibilnost kao garanciju ne samo glazbene nego i rasne čistoće. Štoviše, Wagnerov pojam Gesamtkunstwerka može se legitimno protumačiti kao paradigmu totalitarnosti i u sferi političkog angažmana. Središnje mjesto umjetničke glazbe u konstrukciji nacionalističkih kulturnih ideologija u Njemačkoj stoji u radikalnoj suprotnosti spram marginalnih uvjeta za umjetničku glazbu u Irskoj, gdje je pojam estetike umjetničke glazbe postao čvrsto povezan s pojmovima kolonijalnog ugnjetavanja u doba 19. stoljeća. Ideolozi irskog nacionalizma su, insistirajući na čistoći i integritetu folklornog repertoara, odbacili središnjost europske glazbene kulture. Umjesto toga, s ranijim slučajevima Thomasa Moorea i Thomasa Davisa koji su doboko proželi irsku dušu, simbolička snaga glazbe kao agensa nacionalističkog diskursa zatamnila je svako obraćanje fenomenu glazbe po sebi. Čudna povijest glazbe u Irskoj, uhvaćena s jedne strane u zamku vlastita sluganstva politički motiviranom čitanju etničke kulture kao nacionalističkog ideala i, s druge strane, ideologijom kolonijalnog ugnjetavanja, nameće ovdje drukčiji model glazbenog nacionalizma od onoga koji vazi za kontinentalnu Europu.
The International Review of the Aesthetics and Sociology of Music features original scholarly articles on music aesthetics, the sociology of music, the social history of music, and the history of ideas in music. The journal has been published since 1970, with articles written in English, French, and German. In addition to articles, it features reviews, announcements and reports on conferences.
The Croatian Musicological Society (CMS) was founded in 1992 to promote musicological studies in Croatia. At present it has approximately 210 members in Croatia and abroad. The Society sponsors national and international conferences and lectures, and holds annual meetings. The CMS publishes the twice-yearly journals International Review of the Aesthetics and Sociology of Music and the Croatian musicological review Arti musices, as well as series of proceedings (multilingual), monographical studies (in Croatian), music catalogues (Croatian-English), and scores (Indices collectiorum musicarum tabulariorumque in Croatia).
This item is part of a JSTOR Collection.
For terms and use, please refer to our Terms and Conditions
International Review of the Aesthetics and Sociology of Music
© 2002 Croatian Musicological Society
Request Permissions